Izgubili smo

Izgubili smo i taj suton
niko nas nocas nije vidio spojenih ruku
dok je modra noc padala na zemlju.

Vidio sam sa svog prozora
svecanost zalaska na dalekim bregovima.

Ponekad bi se kao novcic
uzario komadic sunca u mojim rukama.

Sjecah te se duse stegnute
i po toj tuzi ti me poznajes.

Gdje si tada bila?
S kojim ljudima?
Koje si rijeci govorila?
Zasto mi sva ta ljubav dolazi odjednom
kada sam tuzan i znam da si daleko?

Pala je knjiga koja se uvece uzima
i kao ranjeni pas moj plast se uz noge vuce.

Uvijek, uvijek ti odlazis uvece
tamo gdje sumrak juri brisuci statue.

                                      (Pablo Neruda)