недеља, 28. септембар 2014.
субота, 27. септембар 2014.
Vera Pavladoljska
Vera Pavladoljska
Lukavica je htela da me nadlukavi
Punio se mesec u avgustu kao lokva
Ispaljivane pune duge preko jezera i glava
Na radilištima u rudnicima boksita
Ubeđivao sam nepoznate ljude
U tvoje ime
Vera Pavladoljska
Grešile su pijane ptice u prostoru
Prepelica je kljunom gore okretala
Svest je mrčala među liticama
Gonjen točilima kršima i gubom
Do grla u živom blatu mislio sam
Koliko si me volela
Vera Pavladoljska
Mrak je u mraku sjao kao životinja
Grom u lancima čamio za brdima
Molio sam za sluh fizičkih radnika
Divio se njihovom surovom apetitu
Zaklinjao jednog gluvonemog mladića
Da izgovori tvoje ime
Vera Pavladoljska
Ceo dan u nebu izgoreo mesec
Pod lažnim imenom leči svoj pepeo
U mrcavi među dvojnicima
Dok muzika sneg u uši ubacuje
Kleo sam se u obe ruke naročito desnu
Da te nisam voleo
Vera Pavladoljska
Udvarao se nepoznatoj devojci
U kanjonu Tare kod Kolašina
Govorio istine na svim jezicima
Žario i palio da ih poveruje
Dok je ćutala sećao sam se
Da si mi najkrupnije laži verovala
Vera Pavladoljska
Pevao je slavuj sa grlom grlice
Sve na svetu me na te podsećalo
Hvalio sam se da si luda za mnom
Cela plaža da ti se uzalud udvara
Kako te teram da ideš iz glave
I kako nećeš
Vera Pavladoljska
Kulo crnog žara pod slepim očima
Zarazna zvezda sve i svašta saždi
Dok mi se padobran nije otvarao
I kad sam u zavičajne bezdane padao
Pričali su da te zovem iz sveg glasa
Al nisam priznavao
Vera Pavladoljska
Ronio u najdublje bežao u gore
Da te glasno zovem da niko ne čuje
Bio sujeveran - pitao prolaznike
Kako tvoje lice zamišljaju
Čeznuo da ceo dan prolaziš kraj mene
Pa da se ne okrenem
Vera Pavladoljska
Na ljubavnoj promaji između dve zvezde
Nevidljivi uhoda ima nešto protiv
Žeđ za rakijom je slična fantaziji
U teretnom kamionu koji juri snegu usred leta
Bile su dve usne nepismenih žena
Po ugledu na tvoje
Vera Pavladoljska
Po nevremenu sam lovio na ruke
Med zlatnih meridijana u vodi
Opisivao oči jedne žene mesec dana
U vozovima bez reda mnoge saputnice u prolazu
Ubedio da su mi sve što imam u životu
Misleći na tebe
Vera Pavladoljska
Pita za mene metak lutalica
Sada me pogrešno traži oko zemlje
Vučen tajnim magnetom mog čela
Napija mesec da prokaze gde sam
Zlostavlja mora kuša vazduh i podmićuje
Ti ćeš me izdati
Vera Pavladoljska
Traje monotona biografija sunca
Sve sijalice gore usred dana
Slovoslagači su srećni dok ovu pesmu slažu
Vazduh ne shvata da sam sebe bombarduje
Jedan od vlašića sklon je porocima
I jedni i drugi vetrovi te ogovaraju
Nekoliko država tvrdi da si njina
Ti si na svoje ime ljubomorna
Kablogrami se u dubokoj vodi kvare
Niko ne zna gde su slova tvog imena
U mrtvim i lažnim jezicima u pogrešnim
naglascima
U rukopisu zvezda po nekoj samoj vodi
Ko će uhvatiti sjaj samoglasnika
Koje ptica kuka
Vera Pavladoljska
Matija Bećković
Jedne noći
JEDNE NOĆI
Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.
A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.
I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema.
Dobriša Cesarić
Usnula svetiljka
"...I kao da se neki opori cvet rascvetava iz
usnule lampe,
Iz moga srca uzdiže se himna jednog starog sna...
Još se jedan zrak šunja po ivici zida,
Pomera se lagano i vodi nas ka senci...
Da li je to kiša? Ili je to noć?
U daljini,tromi i teški koraci
Gube se
Duž zidova parka u kome stara drveta sanjare."
Leon-Pol Farg
Jesenje veče
Antun Gustav Matoš:
JESENJE VEČE
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj;sunce u ranama
Mre i motri,kako mrke bivaju
Vrbe,crneći se crnim vranama.
Sve je mračno,hladno;u prvom sutonu
Tek se slute ceste,dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.
Mrtva luka
MRTVA LUKA
Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čut će ujutro pjevanje ćuka,
I vidjet će umorne lađe.
Brodovi u njoj vječno snivaju
Kako se brodi,
Al' njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.
I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I – stoje.
Dobriša Cesarić
Kao što su brodovi sazdani da brode, da plove po morima i spajaju obale i ljude, tako je i čoveku dano da plovi morem života, jer "život je more". Čovek je stvoren da živi i da se bori, da se izlaže vetrovima i talasima, i hrabro ide napred, ka novim obalama. Iako je potrebno razumno živeti, sa dozom opreza, pa i opravdanog straha, nije čovek onaj ko ceo život provede u luci, u strahu od brodoloma. Nije čovek onaj koji sanja o životu, ali ga ne živi. Samo kad isplovimo iz luke, možemo prepoznati za kakvu smo plovidbu sazdani. Samo kada izađemo iz svog mirnog kutka u kome se ništa ne dešava, možemo na pučini sresti i druge brodove, druge ljude – i sa njima podeliti iskustva plovidbe po okeanima života.
Vladimir Radić
Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čut će ujutro pjevanje ćuka,
I vidjet će umorne lađe.
Brodovi u njoj vječno snivaju
Kako se brodi,
Al' njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.
I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I – stoje.
Dobriša Cesarić
Kao što su brodovi sazdani da brode, da plove po morima i spajaju obale i ljude, tako je i čoveku dano da plovi morem života, jer "život je more". Čovek je stvoren da živi i da se bori, da se izlaže vetrovima i talasima, i hrabro ide napred, ka novim obalama. Iako je potrebno razumno živeti, sa dozom opreza, pa i opravdanog straha, nije čovek onaj ko ceo život provede u luci, u strahu od brodoloma. Nije čovek onaj koji sanja o životu, ali ga ne živi. Samo kad isplovimo iz luke, možemo prepoznati za kakvu smo plovidbu sazdani. Samo kada izađemo iz svog mirnog kutka u kome se ništa ne dešava, možemo na pučini sresti i druge brodove, druge ljude – i sa njima podeliti iskustva plovidbe po okeanima života.
Vladimir Radić
четвртак, 25. септембар 2014.
Vraćeni dar
Buda, veliki mudrac, hodao je jednoga dana
putem prema nekome selu. Nosio je štap i prosjački ćup, a odeća mu je
bila odeća lutajućeg isposnika.
Putem je naišla grupica razuzdanih seoskih mladića. Ugledavši isposnika, naumili su sebi prirediti zabavu. Opkoliše ga i počeše častiti psovkama i ružnim rečima. Podrugivali su se njegovoj odeći, tome što je bio bosonog, i što je bio prosjak. Izvikivali su najpogrdnija imena za takvu vrstu ljudi.
Buda se nimalo nije uznemirio. Sa smeškom je slušao izlive pogrda na svoj račun. Naslonio se na jedan kamen, i kao da je uživao u predstavi. To je još više razbesnilo mladiće. Sipali su na njega otrov svih mogućih uvreda. Buda nije odgovarao na reči. Seo je na kamen, i spokojno se smešio.
Naposletku se mladići umoriše. Potrošiše svu zalihu ružnih reči. Zaćutaše. Gledali su Budu, čekajući da i on nešto kaže. On ih upita:
"Jeste li se nadovoljili? Je li vam vređanje mene pričinilo zadovoljstvo? Ako jeste, onda sam i ja zadovoljan."
"Psovači su se zbunili. Očekivali su sve drugo osim ovakvoga stava. Hteli su izmamiti iz Bude neku reč napada, ili bar odbrane. Upitaše ga:
"Šta, zar se ne osećaš ismejanim, pogođenim, popljuvanim? Zar ti ništa nije zasmetalo i zar te ništa nije uvredilo za poslednjih pola sata?"
"Objasniću vam zašto me niste uvredili" – mirno će Buda. "No, najpre mi odgovorite na pitanje: šta biva sa pismom, koje je upućeno određenoj osobi, a ta ga osoba ne želi primiti?"
"Kako, šta biva?" – zažagoriše mladići. "Pismo se vraća onome ko ga je poslao."
"Izvesnoj osobi neko je donio dar, ali dar je dotična osoba otklonila. Recite mi, šta biva sa darom, koji osoba odbije da primi?" – nastavi Buda.
"Glupoga li pitanja!" – uzrujaše se mladići. "Dar u tome slučaju ostaje darovatelju, kome li drugome?"
"Na isti način biva i s rečima, koje ti neko uputi, a ti ih ne primiš: one se vraćaju pošiljaocu. Ja nisam prihvatio vaše reči. One su se zbog toga vratile vama."
Putem je naišla grupica razuzdanih seoskih mladića. Ugledavši isposnika, naumili su sebi prirediti zabavu. Opkoliše ga i počeše častiti psovkama i ružnim rečima. Podrugivali su se njegovoj odeći, tome što je bio bosonog, i što je bio prosjak. Izvikivali su najpogrdnija imena za takvu vrstu ljudi.
Buda se nimalo nije uznemirio. Sa smeškom je slušao izlive pogrda na svoj račun. Naslonio se na jedan kamen, i kao da je uživao u predstavi. To je još više razbesnilo mladiće. Sipali su na njega otrov svih mogućih uvreda. Buda nije odgovarao na reči. Seo je na kamen, i spokojno se smešio.
Naposletku se mladići umoriše. Potrošiše svu zalihu ružnih reči. Zaćutaše. Gledali su Budu, čekajući da i on nešto kaže. On ih upita:
"Jeste li se nadovoljili? Je li vam vređanje mene pričinilo zadovoljstvo? Ako jeste, onda sam i ja zadovoljan."
"Psovači su se zbunili. Očekivali su sve drugo osim ovakvoga stava. Hteli su izmamiti iz Bude neku reč napada, ili bar odbrane. Upitaše ga:
"Šta, zar se ne osećaš ismejanim, pogođenim, popljuvanim? Zar ti ništa nije zasmetalo i zar te ništa nije uvredilo za poslednjih pola sata?"
"Objasniću vam zašto me niste uvredili" – mirno će Buda. "No, najpre mi odgovorite na pitanje: šta biva sa pismom, koje je upućeno određenoj osobi, a ta ga osoba ne želi primiti?"
"Kako, šta biva?" – zažagoriše mladići. "Pismo se vraća onome ko ga je poslao."
"Izvesnoj osobi neko je donio dar, ali dar je dotična osoba otklonila. Recite mi, šta biva sa darom, koji osoba odbije da primi?" – nastavi Buda.
"Glupoga li pitanja!" – uzrujaše se mladići. "Dar u tome slučaju ostaje darovatelju, kome li drugome?"
"Na isti način biva i s rečima, koje ti neko uputi, a ti ih ne primiš: one se vraćaju pošiljaocu. Ja nisam prihvatio vaše reči. One su se zbog toga vratile vama."
SAN
SAN
Da ne bih mogla na zemlju da se vratim,
kao robinji ukradenoj vezao si mi oči
rupčićem magle,
utulio za sobom sveću,
i odveo me u kraj nepoznati
do košnica odakle zvezde izleću.
I tu si me samu samcitu,
nevino i lako kao kos ženku,
ostavio zaslepljen neke planete sjajem
i na prvom sunčevom satelitu
otisnuo se za njom
zvezdanim beskrajem.
Prenuh se od ovog sna kao od more,
ali zbivalo se ponovo tako
sve do zore.
D.Maksimović
Čuda
"Čitajući dobre pisce dešavaju se pred nama čuda.Često na početku neke rečenice,kad vidimo kako se pomalja jedna misao,mi zastanemo zadivljeni i uplašeni.I sa nevericom se pitamo:
`Je li mogućno?Hoće li se to što naslućujemo zaista desiti?Je li ovo zaista ona ista misao koju smo i mi,ne jednom,naslutili pri dodiru svesti sa svetom oko nas,skriveni deo naše unutarnje stvarnosti?
Zar ima još neko da je ovo ovako video i osetio?`
A kad pročitavši do kraja,vidimo da je zaista tako,mi ostajemo nad tom rečenicom zamšljeni,zahvalni i srećni,jer nam je pao u deo najveći dar koji čitanje može da pruži: osetili smo da nismo sami,ni u najtežim, ni u najlepšim trenucima,ni u svojim najgorčim nedoumicama,ni u najsmelijim zaključcima,nego da smo povezani i sa drugim ljudima mnogostrukim i tajnim vezama, koje i ne slutimo,a koje nam `naš pisac` otkriva. To je spasonosno." Ivo Andrić
петак, 19. септембар 2014.
Cinizam
"Uvek će biti klevetnika,kritičara ili cinika koji vam zavide na vašim veštinama,vašem poslu i vašem načinu života.Ne obraćajte pažnju na njih.Oni su kao zvono pored pruge koje se čuje sasvim glasno,ali samo dok pored njega ne protutnji voz. (...)To su sove u ljudskom obliku koje blude u mraku a slepe su na svetlosti, koje love strvine ne mareći za plemenitu divljač." Og Mandino
уторак, 16. септембар 2014.
Nestvarno
![](https://scontent-b-ams.xx.fbcdn.net/hphotos-xap1/v/t1.0-9/p403x403/10481387_325664350949738_2336852919110837307_n.jpg?oh=43eb36fa7e9ffab4c8b1e12513071e9b&oe=5488B032)
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.
M.Antić
Uspomene
Vremenom ćeš se navići na rastajanje. Naučićeš
da se sećaš. A sećanje je isto kao i susret. I pomalo ćeš navići da
voliš mnoga bića u uspomeni. Kao što deo sebe daješ prijateljima, tako
će i oni tebi davati najbolje od sebe. Na kraju ćeš videti da si ti
pomalo svi koje si nekad volela.
Jednom ćeš morati da daš sve i da
te ne boli. Naučićeš da sanjaš. Da lečiš dodirom. Da zadaješ mali, da bi
ublažila veliki bol."
Milorad Pavić
Mudrosti
"Knjige
i postoje možda za nas koji želimo da objasnimo sve tajne i da
otkrijemo nove.Stvari koje su nam do sada izgledale neizrecive,možemo u
knjigama naći izgovorene.
Neka pitanja koja nas uznemiravaju,muče i zbunjuju,padala su na pamet svim mudrim ljudima;nijedno od tih pitanja nije bilo zanemareno;na svako je odgovoreno u zavisnosti od naklonosti mudraca,pomoću njegovih reči i njegovim životom." (Torou)
Neka pitanja koja nas uznemiravaju,muče i zbunjuju,padala su na pamet svim mudrim ljudima;nijedno od tih pitanja nije bilo zanemareno;na svako je odgovoreno u zavisnosti od naklonosti mudraca,pomoću njegovih reči i njegovim životom." (Torou)
понедељак, 15. септембар 2014.
Podigni pogled
"Iako sam nepoznat svetu,neka moje misli i
dela budu takvi da sebi mogu da budem prijatelj.Podigni moj pogled sa
zemlje i ne dopusti da zaboravim na uživanje u zvezdama.
Ne daj da sudim drugima,da ne bih osudio sebe.Ne dozvoli mi da
sledim bučnu gomilu,nego da spokojno idem vlastitim putem.Daj mi
nekolicinu prijatelja koji će da me vole jer sam takav kakav jesam i
uvek osvetli moj put milosrdnom svetlošću nade.A ako mi godine donesu
nemoć pre nego što dođem nadomak dvorca svojih snova,nauči me da ipak
budem zahvalan što sam živ i što su uspomene na stara vremena lepe i
slatke; i neka me sumrak zatekne spokojnog.
Najlepša
ruža je ona koja tek počinje da cveta,u kojoj slatke boli čežnje
podstiču jači i lepši rast." (Og Mandino)
44.
Dižemo ruke
Ulica se u nebo penje
Obaramo poglede
Krovovi u zemlju silaze
Iz svakog bola
Koji ne spominjemo
Po jedan kesten izraste
I ostaje tajanstven za nama
Iz svake nade
Koju gajimo
Po jedna zvezda nikne
I odmiče nedostižna pred nama
Čuješ li metak
Koji nam oko glave obleće
Čuješ li metak
Koji nam poljubac vreba
Vasko Popa
Ulica se u nebo penje
Obaramo poglede
Krovovi u zemlju silaze
Iz svakog bola
Koji ne spominjemo
Po jedan kesten izraste
I ostaje tajanstven za nama
Iz svake nade
Koju gajimo
Po jedna zvezda nikne
I odmiče nedostižna pred nama
Čuješ li metak
Koji nam oko glave obleće
Čuješ li metak
Koji nam poljubac vreba
Vasko Popa
Volim -ne volim
44.
Znaćeš da te volim i da te ne volim
jer život je moguć na dva načina,
reč je samo krilo tišine,
a vatra ima polovinu studeni.
Volim te da bih započeo da te volim,
da bih započeo beskraj,da ne bih prestao voleti nikada:
zbog toga te još uvek ne volim.
Volim te i ne volim,kao da sam imao
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesrećnika.
Moja ljubav ima dva života da bi te volela.
Zbog toga te volim kada te ne volim
i zbog toga te volim kada te volim.
Pablo Neruda
недеља, 14. септембар 2014.
More
Voleo je more iz dubokih povoda: kao umetnik koji je željan odmora jer radi naporno,koji žuri da se spase i skloni od zahteva punog mnogoličja pojava na grudi jednostavnog,ogromnog;od zabranjene,njegovom zadatku protivne,i baš zato zavodljive sklonosti ka nerazlučenom,neumerenom,večnom,ka ničemu.Odmarati se u savršenome,to je čežnja onog koji se trudi da stvori ono što je izvrsno;a nije li ništa jedan oblik savršenoga?"(Tomas Man)
Priča
Priča – Milos Crnjanski
Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, ko crna svila
u nedrima golim.
I da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.
Slučajno se setih neveseo,
jer volim
da sklopim oči i ćutim.
Kad bagrem do godine zamiriše,
ko zna gde ću biti.
U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad više.
субота, 13. септембар 2014.
Samo je san istina
Samo je san stvarnost
Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra...
Preostaje samo nada i očekivanje.
Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.
Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi, no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju, svečanu muziku energije
koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.
Tin Ujević
Reči
REČI
Nas dvoje na zemlji zavolesmo reči,
od njih je bila naša ljubav zdana;
njihova kobna moć znade da spreči
san naše noći, radost našeg dana.
Vejao je oko nas njihov behar
kao cvet sa mirisnih glogova;
svaki naš čas bio je pehar
napunjen lepotom slogova.
Bivali smo i neverni i verni,
i zli i dobri, uvek reči radi,
u srcu našem svaki zvuk je smerni
bio bog mali koji zna sreću
da sruši i zgradi.
Reči radi on znade nežno da me presreće,
i srce moje i oči da hvali,
reči radi ja bejah uzrok naše nesreće,
te prođoše večeri teške kao mutni vali.
Samo kroz zvuke bejah u snu njegovom gost,
zvuci njegovo srce predamnom prosuše;
reč bese jedini trošni most
između duše nam i duše.
Čudna kob beše se tako nad nama stekla:
Bliži besmo jedno drugom od sveg sveta,
A između nas uvek je pesma tekla
Kao reka između dva poljska cveta.
Desanka Maksimović
Nas dvoje na zemlji zavolesmo reči,
od njih je bila naša ljubav zdana;
njihova kobna moć znade da spreči
san naše noći, radost našeg dana.
Vejao je oko nas njihov behar
kao cvet sa mirisnih glogova;
svaki naš čas bio je pehar
napunjen lepotom slogova.
Bivali smo i neverni i verni,
i zli i dobri, uvek reči radi,
u srcu našem svaki zvuk je smerni
bio bog mali koji zna sreću
da sruši i zgradi.
Reči radi on znade nežno da me presreće,
i srce moje i oči da hvali,
reči radi ja bejah uzrok naše nesreće,
te prođoše večeri teške kao mutni vali.
Samo kroz zvuke bejah u snu njegovom gost,
zvuci njegovo srce predamnom prosuše;
reč bese jedini trošni most
između duše nam i duše.
Čudna kob beše se tako nad nama stekla:
Bliži besmo jedno drugom od sveg sveta,
A između nas uvek je pesma tekla
Kao reka između dva poljska cveta.
Desanka Maksimović
петак, 12. септембар 2014.
Planina
"(...) -Zašto si me doveo na vis Pete Gore?Da bih mogao da vidim Izrailj?
-Da bi mogao da vidiš dolinu,grad,druge planine,stenje i
oblake.Gospod obično zapoveda svojim prprocima da se penju na planine,da
bi razgovarali s Njime.Oduvek sam se pitao zašto to radi,i sad razumem odgovor: kad smo na visini,u stanju smo da vidimo sve umanjeno.
Naši slavni podvizi i naše žalosti gube značaj.Ono što smo
osvojili ili izgubili ostaje ispod nas.S vrha planine,ti vidiš koliko je
veliki svet,a vidici prostrani." (Paulo Koeljo)
Пријавите се на:
Постови (Atom)