"A uveče su sjedili na klupi,na mjesečini,osvježeni večernjom hladovinom,zadovoljni što su zajedno...I možda nikad,kao u tim večernjim časovima,dok je blijeda noć istrajavala svoje tiho bljedilo,nisu tako živo osjećali kako je život pun i kako je lijepa ljudska riječ.Ne znaš baš kakva je do kraja,ne možeš da joj uhvatiš korijen,kao duboko urasloj biljci,ali je srce puno neiskazanog zadovoljstva dok slušaš kako se riječi nižu jedna na drugu,kao niska." (M.Selimović)
Нема коментара:
Постави коментар